Zahvaljujući projektu EUzaZapošljavanje, ova mlada novinarka Radiopostaje Čapljina danas mijenja svijet medija, dokazavši da nijedna prepreka nije veća od volje

Kada snovi naiđu na prepreke, mnogi odustanu. Ali Martina Stanić nije jedna od njih. Rođena bez vida, svoju strast za pričanjem priča i prenošenjem informacija je gajila od malih nogu. Danas, zahvaljujući podršci Evropske unije i Švedske radi kao pripravnica na Radiopostaji Čapljina, gdje svojim glasom i strašću inspiriše kolege i slušaoce širom ovog dijela Bosne i Hercegovine.

Još kao dijete, Martina je sanjala da bude novinarka. “Često sam se igrala voditelja i pravila improvizirani studio po stanu. Zamišljala kako vodim neku od emisija koje sam pratila u to vrijeme. Kako imam vrlo mali ostatak vida, te mogu vidjeti neke obrise, sve što bih mogla uočiti na televizijskom ekranu pokušala sam realizirati na neki svoj način. Uvijek sam vjerovala da riječi imaju moć da mijenjaju svijet,” kaže ona.

Međutim, put do radija nije bio lak. Pristup tehnologiji, prilagođavanje prostora i predrasude bile su samo neki od izazova s kojima se susretala tokom dosadašnjeg života. Osnovnu školu je završila u rodnoj Čapljini, srednju – smjer: poslovni tajnik, u Sarajevu, tačnije u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima. Krunu čini diploma novinara na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Martina tvrdi da je raznih izazova bilo uvijek i dodaje „Sigurno je da će ih i dalje biti, ali ono što je meni predstavljalo i predstavlja problem to su arhitektonske barijere. Ja sam imala sreću da je za razliku od mnogih drugih, moj fakultet pristupačan. Također, do moje sobe u studentskom domu gdje sam boravila je bilo jako puno stepenica. Bilo je izazovno, a da sam imala neki drugi invaliditet i da sam morala biti u kolicima moj boravak u Studentskom domu bi bio nemoguć. Također, u gradu u kojem sam studirala a i u Čapljini, gdje trenutno živim ne postoji zvučna signalizacija, što bi mi znatno pomoglo pri samostalnosti. Isto tako, nepristupačnost nekih internetskih stranica pa i onih koje koristim za posao mi stvaraju poteškoće jer zbog toga neke zadatke ne mogu obaviti potpuno samostalno.“ Dodatna pomagala poput štapa i pametnog telefona joj olakšavaju svakodnevnicu. Dok se vani kreće uvijek koristi štap, a njen  mobitel u postavkama pristupačnosti ima aktiviranu opciju voiceover.

No, kroz projekat EUzaZapošljavanje i projektnu intervenciju koju realizira udruženje mladih Ružičnjak Los Rosales iz Mostara, Martina je dobila mogućnost dodatne obuke i mentorstva i ostvarenje svojih snova „Čak sam se i tokom studentskih dana prisjetila svojih početaka, od igre u studiju pa do novinarske sekcije – kao da sam se na neki način već pripremala za svoj današnji posao. Mogu reći, zaista, kako sam počela živjeti svoje snove. Kada se osvrnem na svoj život, novinarstvo me stalno, na neki način, pratilo.“, ističe Martina.

U tom smislu spominje i podršku koju je na Radiopostaji Čapljina dobila od prvog dana, posebno onu koja joj olakšava snalaženje u novom prostoru. „Asistentice su mi moje radne kolegice, koje mi pomažu u obavljanju onih zadataka koje ne mogu izvršiti sama, a dvije od njih mi pružaju i dodatnu podršku jer me vode i vraćaju s posla kući. Pri upoznavanju prostora imala sam veliku pomoć, podršku i razumijevanje od samog početka, samo što sam sada samostalnija u tom radnom prostoru.“, dodaje ona.  

Danas već priprema vijesti, učestvuje u kreiranju radio sadržaja i kaže da su zvuk i glas njena osnovna sredstva izražavanja, a slušanje je postalo njena supermoć. Posebno se prisjeća trenutka kada je snimila u studiju svoju prvu vijest. „Svjesna sam bila koliko je tu bilo pogrešaka, ali taj osjećaj kad sam shvatila da sam uspjela napraviti jedan, ali za mene važan korak, ostat će mi definitivno u sjećanju“, ističe sa sjetom.

Direktor Radiopostaje Čapljina Mile Limov, tvrdi da su od početka vjerovali u potencijal nove članice njihovog tima.

“Za nas je Martina donijela novu dimenziju. Svi smo mi nekad bili mladi i neiskusni, i znamo koliko to razdoblje zna biti izazovno. Strah od javnog nastupa kod ljudi je velik – imao sam ga i ja, i dan-danas ga osjetim kad izlazim iz svoje zone komfora. No, Martina sve te uobičajene izazove prolazi kao slijepa osoba, što daje potpuno novu dimenziju svakodnevnom radu jedne mlade novinarke. Koliko je to teško, u potpunosti mogu razumjeti samo osobe koje su u istoj situaciji, ali mene Martina svakodnevno iznenadi načinom na koji rješava prepreke. Novinarstvo je izuzetno dinamično zanimanje – svaki dan donosi nove zadatke, nova učenja, novu borbu. A već samim završetkom studija Martina je pokazala da je hrabra i da je spremna suočiti se s bilo kojim izazovom, a siguran sam da svaki poslodavac želi upravo takve radnike koji se ne boje izazova i koji bez obzira na sve poteškoće rješavaju probleme koji se stavljaju pred njih.“

Radiopostaja Čapljina je malo poduzeće s ograničenim prostornim i tehničkim kapacitetima, tako da direktor priznaje da nisu bili u prilici napraviti velike fizičke prilagodbe kako bi Martini olakšali kretanje kroz redakciju. Suočili su se s brojnim izazovima kada je riječ o prilagodbi opreme za rad na radiju posebno jer nisu znali što ona sve podrazumijeva, a ni danas nemaju sve odgovore. Dodaje da najveću podršku mladoj novinarki pružaju njezine kolegice i da im je cilj da Martina bude što samostalnija u svom radu, što im je svakodnevna nit vodilja.

Trenutno kolegice svaki dan odlaze po Martinu, dovode je na posao i vraćaju kući – to je lijepa gesta i iskren izraz podrške, ali da bi se unaprijedio kvalitet njenog života i omogućila veća samostalnost potrebna su sistemska rješenja.

U tom pogledu Limov dodaje: „To, po mom mišljenju, otvara još jedno važno pitanje za naše društvo – kako sustavno pomoći ne samo Martini, nego i brojnim drugim slijepim osobama. Pas vodič bi, primjerice, država bi morala imati neke programe koji bi olakšali nabavljanje ovih pasa. Martina zasad ima strah od psa, ali siguran sam da je to prepreka koju će, uz pravu podršku, moći prevladati. Naučili smo kako prilagoditi radno mjesto, ali još važnije – kako razmišljati inkluzivnije. Male tehničke prilagodbe su bile dovoljne, ali je njena posvećenost ono što svakodnevno inspiriše cijeli tim“.

Upravo integralan i holistički pristup koji se zasniva na razumijevanju specifičnih korisnika, u ovom slučaju osoba sa invaliditetom radi njihovog uključenja na tržište rada i ostvarivanja produktivne zaposlenosti se primjenjuje kroz projekat EuzaZapošljavanje i konkretne aktivnosti koje realizuje udruženje Ružičnjak-Los Rosales, uz podršku Evropske unije i Švedske. Samo adekvatnim angažmanom različitih institucija i organizacija – od zavoda za zapošljavanje do organizacija koje rade direktno sa krajnim korisnicima te aktivnom koordinacijom sa mogućim poslodavcima je moguće pronaći i realizovati prilike za zapošljavanje. Zato je u ovakvim inicijativama posebno važna podrška vlasti, a Grad Čapljina, koji je i vlasnik ove radiopostaje, je iskazao konkretan interes da zapošljava osobe s invaliditetom, i to je ono što ohrabruje.

„Nadam se da će Martina biti primjer mnogima, i da će naše bh. društvo postati otvorenije, pravednije i spremnije pružiti ruku onima koji je zaista trebaju. Također, očekujem da i zakonodavac pokaže svoj dio odgovornosti“, naglašava Limov važnost ranije spomenutih sistemskih rješenja koja mogu osigurati  da intervencije poput ove daju što veće društvene rezultate.

Priča mlade novinarke Radiopostaje Čapljina je podsjetnik da inkluzija omogućava prepoznavanje i realizovanje talenta što osim lične donosi i širu društvenu dobit. Svijetli primjeri poput ovoga su nam bitni da bi druge ohrabrili na slične inicijative jer Martinino prisustvo na radiju ne mijenja samo programe – ono mijenja svijest.

„Martina nas je sve naučila da ne gledamo očima, već srcem!” zaključuje direktor Limov.